
Ozren je bio dečak koji je voleo da priča.
Pričao je o dinosaurusima za ručkom, o svemiru pred spavanje, o oblacima koji liče na zmajeve dok je sedeo na prozoru. Reči su iz njega tekle kao potok posle kiše — brzo i veselo.
Ali jednog jutra sve se promenilo.
Njegov prednji zub — kec, odlučio je da napusti ekipu usred školske užine.
Od toga dana Ozren je počeo da pokriva usta rukom kad god bi progovorio ili se nasmejao. U školi je nosio higijensku masku, iako je niko drugi nije nosio. Kad bi ga učiteljica prozvala, odgovarao bi kratko, tiho i mumlajući, gotovo bez otvaranja usta.
— Šta ti je? — pitao ga je drug Lazar.
— Ništa. Imam… alergiju na vazduh.

Te noći, dok je zubić čekao pod jastukom, Ozren je čak i u snu držao usne čvrsto stisnute. Negde oko dva ujutru osetio je kako mu neko naglo povlači ćebe.
— Aha! Našla sam te, tihi čoveče! — odjeknu glas, oštar i veseo kao zvuk trube.
Ozren otvori jedno oko.
Na njegovom noćnom ormariću sedela je devojčica — ili možda ipak devojka. Tako nekako. U svakom slučaju, sasvim sigurno nije bila neka tetka.

Izgledala je čudno, ali simpatično: kosa joj je bila raščupana kao da je upravo prošla kroz tornado. To je bila Miljana. Žvakala je žvaku koja je mirisala na šumske jagode i lupkala petom o ivicu noćnog stočića.
— Ti si… vila? — prošapta Ozren, pokrivajući usta rukom.
— Ja sam tvoja najgora noćna mora, ako planiraš da ćutiš celu noć — reče Miljana i nagnu se napred. — De, de, skloni tu ruku. Šta kriješ? Da nisi sakrio blago u ustima? Ili ti je možda izrasla surla?
— Imam rupu — priznao je on, jedva otvarajući usta. — Krezub sam. Izgledam šmešno.
Miljana prasnu u smeh, toliko glasno da su joj krila zatreperila.
— Smešno? Ozi, ti ne izgledaš smešno. Osim što ti malo duva promaja kroz zube. Izgledaš kao da si ugradio klima-uređaj u usta. Pa to je fantastično!
— Nije — promrmlja on, pocrvenevši. — Svi će da me zadirkuju. Evo, i ti mi se rugaš.
Miljana skoči sa stočića i poče da hoda po Ozijevoj sobi kao po modnoj pisti.

— Slušaj, kralju promaje. Znaš li ti kolika je prednost nemati taj zub? Možeš da piješ sok na slamčicu, a da jedva i zineš. Možeš da zviždiš kao lokomotiva. Hajde, reci: Slobodan skače preko stola.
— Neću — odbi on.
— Kaži. Naređujem ti! — reče ona tobože strogo, a oči joj se vragolasto zacakliše.
Ozren duboko uzdahnu i pokuša:
— Šlobodan škače preko štola.
Vazduh fijuknu kroz prazninu, a zvuk zaliči na pokvareni čajnik. Miljana se uhvati za stomak od smeha.
— Pa hit! Zvučiš kao šišmiš koji žuri na voz! Još jednom!
Ozren prvo htede da se naljuti, ali Miljanin smeh bio je toliko zarazan i toliko očigledno dobronameran da mu se ugao usana nehotice podiže.
— Vidi ga, počinje! — viknu Miljana, upirući prstom u njega. — To što pokušavaš da sakriješ zapravo je tvoja dozvola za ludiranje. Svako dete sa rupom u zubima automatski je član elitnog kluba Lepih Kreza.

— Stvarno postoji takav klub? — upita Ozren, prvi put zaboravivši da sakrije osmeh.
— Naravno da postoji. Samo što je strašno ekskluzivan. Nema ulaska bez promaje napred.
Ozren se nasmeja malo jače.
— Jesi li se i ti tako šalila sa drugom decom?
Miljana slegnu ramenima i namignu.
— Samo sa onima koji su dovoljno pametni da shvate šalu. Vidi, Ozrene… stid je kao onaj stari zub. Samo smeta dok ne ispadne. Kad ga više nema, u početku je malo čudno i duva promaja, ali posle shvatiš da je to mesto gde raste nešto veće i jače. A do tada? Do tada si ponosni vlasnik najbržeg izduvnog sistema u drugom dva.
Zavuče ruku pod jastuk, izvadi zubić i podiže ga prema mesečini. A onda, umesto da samo odleti, spusti mu na ćebe mali metalni bedž.
Na njemu je pisalo:
Zvanični zviždač kluba Lepih Kreza

— Ako te sutra neko pita zašto se smeješ — reče, spremajući se za poletanje kroz prozor — samo mu reci da proveravaš aerodinamiku. I nemoj više da nosiš tu groznu masku.
Ujutru se Ozren probudio sa bedžom u ruci.

Stao je pred ogledalo i, umesto da se namršti, namerno izgovori:
— Šest šištavih šišmiša šištalo je u šupi.
Ponovo fijuknu.
Bilo je urnebesno.
U školi ga je Lazar opet pogledao.
— Šta ti je to na majici? I gde ti je maska?
Ozren se osmehnu najšire što je mogao, pokazujući svoju klimu u punom sjaju.
— Maska mi kvari aerodinamiku, Lazo. Hoćeš da čuješ kako zvuči lokomotiva u preticanju?
Lazar ostade zatečen samo trenutak, a onda prasnu u smeh.
— Ajde.
Ozren duboko udahnu, zafijuka kroz svoj novi prednji otvor i proizvede takav zvuk da su se čak i dve devojčice iz prve klupe okrenule.
— Opaaa! — viknu Lazar. — Pa ti si stvarno lokomotiva!
Do velikog odmora već je pola odeljenja pokušavalo da izgovori: „Šest šištavih šišmiša šištalo je u šupi”, a učionica je zvučala kao da se u njoj pokvarilo nekoliko čajnika, jedna frula i dva ježa sa sinusima.
A negde sa grane obližnjeg drveta, vila Miljka, koja je žvakala žvaku, zadovoljno je prevrnula očima i zapisala u svoju beležnicu:
Ozren — kralj promaje — rešen.
Više se ne stidi.
Sada samo maltretira okolinu zviždanjem.
Moj posao je ovde završen.

